Bježeći od praznine naletjeh na vas. Bića koja se skrivaju svjetlosti i toplini, a daju se hladnoći i tami. Opčinjena misterioznošću i znanjem, divila sam se, ali i udaljavala se. Strah koji sami sebi tjeramo u kosti me otjerao od sebe same, a usput i vas. Opet ste se skrili, ali ne od svjetlosti i topline, već neznanja i mene. S vremenom bi došli, čak i po toplini, da vidite jesam li našla svoje znanje, moć, mjesto. Ali, mene je rijeka odnijela daleko. Daleko u zemlju mašte i neznanja. Nestalo je sve.
Vratih se jedne jeseni. Vidjeh ih. Ta čudna bića koja ulijevaju strahopoštovanje. I saznah da ostade na mjestu, da je sve bilo uzalud. Ali, trudit ću se. Jednom ću postati biće hladnoće i tame. Jer to je moja sudbina, vrane.
Možda nekima ovo nije jasno, ali ni ne očekujem da vam bude. To sam ja, a mene ne znate.
Ovo je samo poruka određenim osobama i podsjetnik meni.
Nyx
|